Od rata do sporta

Rat uvijek počinje tamo gdje ne želimo i rijetko završava tamo gdje hoćemo. “Machiavelli“

Logičan slijed događaja bi izgledao upravo tako. Od rata do sporta. Istina je da je kroz povijest bilo mnogo velikih ratova. Kroz te ratove čovijek je otkrivao mnoge vrednote koje je kao ratnik počeo cijeniti kao npr; fizička snaga, brzina, spretnost, inteligencija, snalažljivost, borbenost, poštenje itd.

Kako neka zemlja postaje sve snažnija u vojničkom smislu i sigurnija unutar svojih granica javlja se potreba vojnika da održavaju stupanj ratne spremnosti koji je vladao za vrijeme najjačeg ratovanja. Tako vojnici organiziraju razne igre kojima svoje ratne vještine održavaju i dalje oštrima. Mnoge atletske discipline proizvod su rata (bacanje koplja, skok sa motkom, trčanje na duge staze) i mogle su kao sustav vježbi pronaći svoju korisnost u obuci budućih vojnika. Streličarstvo,borilački sportovi…sve su to bili oblici aktivnosti koje su vojnici formirali (prvo slučajno, a kasnije namjerno) sa ovim ciljem. Paralelno sa formiranjem ovih prvih oblika “sportskih disciplina” zadržavali su potražnju za onim istim vrednotama koje su toliko naučili cijeniti tokom rata.

Veza tjelesne aktivnosti nije nigdje toliko očita koliko u staroj Grčkoj, posebice u Sparti. Fizičko vježbanje postalo je sinonim za spremnost u borbi. Neki izvori kažu da je boks nastao upravo u Sparti iz potrebe razvijanja perifernog vida vojnika koji je bio iznimno limitiran nošenjem ratničkih kaciga. Ali to su samo priče. Svi narodi su imali svoj oblik borbe. Grčke škole imale su gimnazije u kojima je bilo podučavano hrvanje, mačevanje, bacanje koplja i diska. Mnoge od ovih disciplina su izvorno i čisto ratničkog karaktera.

Kao što su u staroj Grčkoj vojnici, a kasnije i obični građani sudjelovali u Olimpijskim igrama i stjecali status sportaša istu stvar možemo zamijetiti u starom Rimu.

Gladijatori su od robova koji su ginuli za užitak mase polako postajali ličnosti vrijedne divljenja i navijanja. Rimljani su bili iznimno ratoboran narod koji je gajio izmišljenu fantaziju o legendarnom nastanku njihovog grada i razglašavali na velika vrata svoje tzv. grčko porijeklo. Osim bogova preuzeli su i ljubav prema natjecanju od starih Grka. Borilački sportovi i konjički sportovi pronašli su plodno tlo na krvlju natopljenom pijesku Koloseuma. Tako gladijatori više nisu samo robovi uzeti iz pokorenih naroda ili zločinci već i punokrvni, slobodni Rimljani koji dobrovoljno prodaju svoje tijelo u gladijatorske škole kako bi mogli iskusiti ono što danas mogu opisati samo profesionalni sportaši, a to je divljenje ljudi širom svijeta.

Srednjevijekovni vitezovi, samuraji, sjevernoamerički Indijanci. Svi su imali neki oblik sporta kojim su održavali svoja ratnička umijeća, a koji je s vremenom postao nešto više od puke ratničke obuke.

Najveću perverziju i izvrtanje ratničkih, ali i sportskih ideala vidimo na primjeru nacističke Njemačke.Opčinjena pronalaskom savršenog primjerka ljudske rase tzv, Ubermensch-a ili Supermena počinje gledati rat, ali i sport kao pozornicu na kojoj će dokazati da je upravo Njemački narod izabran da nosi taj naslov. Hitlerovi snovi su uništeni 1936 god. u Berlinu gdje je afroamerikanac po imenu Jessie Owens dokazao nadmočnost tzv. “subrasa” nad “Supermenima”.

Ratničke vrednote kao dio muškosti vrlo su žive i u svijetu sporta i takozvanih borilačkih vještina. Ove vrednote nisu možda nigdje tako vidljivo izražene kao među sportašima u suvremenom društvu, a u puku sportovi još uvijek odražavaju ono što se smatralo muškim vrlinama. Fizičko vježbanje je općenito imalo povijesno značenje u konstrukciji moderne muškosti. Australijski znanstvenik R. W. Connell obraća pozornost na razvoj timskih sportova potkraj XIX. stoljeća na cijelom engleskom govornom području, kao na arenu određenu konvencijama. Kao test muškosti, sportovi su u nekim slučajevima predstavljali smišljene političke strategije. Bila je to namjerna konstrukcija koja je sudjelovala u pretvaranju mladih školaraca u očvrsle muškarce.

Sportovi su danas, kako tvrdi Chris H. Gray, na mnoge načine bliži ritualnom ratu nego sam rat. Mark Gerzon ide tako daleko da sportove smatra obredima postizanja muškosti u zapadnom svijetu u kojem nema rata.

Slično tome, mnogi gledatelji još uvijek izražavaju nacionalizam, simbolički boje lice ratničkim bojama nacionalne zastave i traže da sportaši ostvare pobjedu načinom ratnika. Isto je tako zamjetljiv izniman rast avanturističkih sportova gdje mladići, kao i žene, osvajaju planine, prelaze rijeke i izlažu se izazovima klime na koju nisu navikli, kako bi iskušali svoju hrabrost. To se pretvorilo u turističku industriju koja po cijelom svijetu obrće milijarde dolara.

Kroz povijest je bilo mnogo ratova. Kaže se da povijest pišu pobijednici, a tko su pobijednici nego ratnici. Svaki čovijek je ratnik jer se bori iz dana u dan da preživi u svijetu koji postaje sve brutalniji, da posadi usjeve i da se bori protiv samih elemenata prirode. Da stremi nećemu boljem i da nikada ne posustane jer uvijek postoji nada u nešto bolje, nešto što čeka upravo na nas negdje iza obzora, iza slijedećeg brda…

Takav ratnički mentalitet nepopustljivosti pretočen je u sport. Možda je ružno u jednoj rečenici spominjati rat i sport, ali kada razmislimo malo o tome uvidjet ćemo logiku. Rat sam po sebi je užasna stvar. Sinonim je za smrt, nasilje, ratne zločine i zvjerstva, ali postoji i druga strana. Kroz povijest, kroz sve te ratove, od Trojanskog, Križarskih ratova,1. i 2.Svjetskog rata ljudi su mogli svjedočiti veličini ljudskog duha. Čovjek koji u kaosu bitke sav krvav i umoran zadnjim snagama štiti svog konja od nadolazečeg koplja, hoplit podiže svoj štit malo više od dozvoljenog izlažući sebe opasnosti da zaštiti sudruga, vojnik koji ide nožem na mitraljez jer to je zadnja nada da spasi sebe i svoje prijatelje, vojnik koji se baca na bombu da bi spasio život nepoznatom vojniku do sebe…sve su te vrline koje poput male iskre u noći osvjetljuju obraz čiatvog čovječanstva, ali unatoć svemu ovom vrijeddnom divljenja ipak nisu izgovor za rat.

Sve ove vrline do neke mjere pretočene su u sport. Svaki sportaš je ratnik koji dolazi iz duge loze ratnika. Tih običnih ljudi koji se u neobičnim situacijama uzdižu do razine junaka i postaju legende. Biti legenda je cilj svakog sportaša. Sjati na trenutak, ali ostati zapamćen za sva vremena. Sport je ritualni rat sa simboličkom destrukcijom protivnika. Za sve one koji vole pouke ostaviti za kraj ipak treba naglasiti da se sportu može pristupiti kao ratu u malom, ali rat nije i nikad neće biti sport.

Izvor: http://www.sportskitrening.hr