Tweet
Re: Bezvoljnost
mene isto pere nemotiviranost, i to opako... prolazim kroz jedno jako teško razdoblje, teže nego ikad u životu do sad (kukam ovako naveliko a tek mi je 17, znam), i svaki dan mi je *****a patnja kojoj nema kraja. pjesme nešto sitno pomognu, a i imam filing da bi mi frend bio od velike pomoći, no, kućni sam vježbač i vježbam u sobi i stvarno nemam prostora za još jednu osobu jer i ovako jedva ja sam stanem - tako da od tog ništa.
i, kako-šta, mučim se zadnjih 2 tjedna i radim skroz preko volje. imo sam tjedan dana stanke di sam se samo istezo i odmaro (nisam radio ništa intenzivno, jel) i opet isto... nije mi bilo milijeg nego nakon škole se kvalitetno napucat i onda visit na štangi, dizat bučice, osjetit srce kako tuče, znoj kako curi i vidit vene kako iskaču... ali eto, sad me puklo i skroz je sve kontra tomu i složit ću se s veinim stajalištem te ću kao razlog svemu ovome etikirat veliko nezadovoljstvo sa samim sobom. i to nije nezadovoljstvo radi mog tijela i mog napredka (jer napredovo sam, napredak se vidi), već je nezadovoljstvo glede nećeg trećeg i to me užasno koči.
krkam se tabletama (baš radi tog nezadovoljstva sa sobom i radi tog što mi nema drugog izlaza) i otkako sam na tom brže se umaram, počinje mi se i mantat nekad dok radim, srce jače tuče i osjećam se ko da su mi pluća do grkljana došla itd... i sve me to nekako spriječava (još i škola i učenje dodatno) i svakim danom sam na što tanjoj opni motivacije, al mislim si: 'jebat ga, radim taj kućni workout i imam još 3 tjedna za odradit i izgurat ću!' - tako da me u ovome slučaju moja upornost održava nekako na ovom na čem sam sad i ne da mi da postanem quitter.
huh, definitvno je lakše kad se nekom ovako malo 'izjadaš'.
mene isto pere nemotiviranost, i to opako... prolazim kroz jedno jako teško razdoblje, teže nego ikad u životu do sad (kukam ovako naveliko a tek mi je 17, znam), i svaki dan mi je *****a patnja kojoj nema kraja. pjesme nešto sitno pomognu, a i imam filing da bi mi frend bio od velike pomoći, no, kućni sam vježbač i vježbam u sobi i stvarno nemam prostora za još jednu osobu jer i ovako jedva ja sam stanem - tako da od tog ništa.
i, kako-šta, mučim se zadnjih 2 tjedna i radim skroz preko volje. imo sam tjedan dana stanke di sam se samo istezo i odmaro (nisam radio ništa intenzivno, jel) i opet isto... nije mi bilo milijeg nego nakon škole se kvalitetno napucat i onda visit na štangi, dizat bučice, osjetit srce kako tuče, znoj kako curi i vidit vene kako iskaču... ali eto, sad me puklo i skroz je sve kontra tomu i složit ću se s veinim stajalištem te ću kao razlog svemu ovome etikirat veliko nezadovoljstvo sa samim sobom. i to nije nezadovoljstvo radi mog tijela i mog napredka (jer napredovo sam, napredak se vidi), već je nezadovoljstvo glede nećeg trećeg i to me užasno koči.
krkam se tabletama (baš radi tog nezadovoljstva sa sobom i radi tog što mi nema drugog izlaza) i otkako sam na tom brže se umaram, počinje mi se i mantat nekad dok radim, srce jače tuče i osjećam se ko da su mi pluća do grkljana došla itd... i sve me to nekako spriječava (još i škola i učenje dodatno) i svakim danom sam na što tanjoj opni motivacije, al mislim si: 'jebat ga, radim taj kućni workout i imam još 3 tjedna za odradit i izgurat ću!' - tako da me u ovome slučaju moja upornost održava nekako na ovom na čem sam sad i ne da mi da postanem quitter.
huh, definitvno je lakše kad se nekom ovako malo 'izjadaš'.
Bivsa je bivsa, za 6 mjeseci ces se smijat sto te to diralo uopce. Ono sto te tu koci jesu negativne misli, rjesi se toga kako god znas. Stres i depresija su teski neprijatelji napretka, pogotovo u teretani. 
Comment