Tweet
Drugari, evo jednog interesantnog članka:
Zašto Low Carb mora biti High Fat a ne High Protein
Ovime direktno prozivam mlađanog gospodina Carla Winda da da svoj kritički osvrt... A naravno, ne bi uopšte bilo loše kad bi mister najpametnijinasvetu triplez demantovao to nekim studijama on English... 
Zašto Low Carb mora biti High Fat a ne High Protein
Dosada nam je već poprilično jasno da trebamo jesti low carb – malo ugljikohidrata. Međutim nije se lako snaći u džungli informacija i reklama za razne dijete: low carb, paleo, low carb-high protein, low carb-high fats ili low carb-high ”good” fats. Postavlja se pitanje: što jesti umjesto ugljikohidrata: proteine ili masnoće? I u slučaju masnoća – koje vrste masnoće? Zato odmah na početku da razjasnimo – ugljikohidrate treba zamijeniti masnoćama a te bi masnoće trebale biti uglavnog zasićene masnoće životinjskog porijekla. Naša tijela koriste ugljikohidrate samo za jednu svrhu: energiju, pa kad ograničimo unos ugljikohidrata, energija potrebna našem tijelu mora doći iz nekog drugog izvora. Izbora su dva: proteini ili masnoće.
Gorivo koje tijelo troši za energiju zapravo nisu ni glukoza (koju dobivamo iz ugljikohidrata šećera i škroba) niti masnoća, već kemijski spoj koji se zove adenozin trifosfat (ATP). Jedna tipična ljudska stanica može u svakom momentu sadržavati milijardu molekula ATP-a koje se troše i ponovo stvaraju svake tri minute. Ova ogromna potreba za ATP-om je kroz povijesni razvoj čovjeka rezultirala time da je tijelo razvilo nekoliko različitih načina proizvodnje ove važne molekule. Postoje tri izvora iz kojih stanice mogu proizvesti energiju:
glukoza, koja dolazi iz ugljikohidrata (ali se u nedostatku ugljikohidrata može dobiti iz proteina i masti)
masnoće, iz hrane kao i one iz masnih naslaga na tijelu
ketoni, koji nastaju iz metabolizma masnoće
Ne upotrebljavaju sve stanice tijela isto gorivo. Neke stanice mogu koristiti sva tri izvora: glukozu, masnoću i ketone a ako imaju izbora, najradije biraju masnoće. Druge stanice ne mogu koristiti masnoću, već trebaju ili glukozu ili ketone, od čega se radije prebacuju na potrošnju ketona. I na kraju imamo stanice koje su potpuno zavisne o glukozi. Ovo znači da kad limitiramo unos ugljikohidrata, najveća količina energije proizvodi se iz masnoća i iz ketona koji se dobivaju iz masnoća, a jedan manji dio energije proizvodi se iz glukoze.
Otkud nam onda glukoza ako smo ograničili unos ugljikohidrata? Nema brige, izvora je nekoliko. Tokom povijesti, čovjek nije uvijek imao pristup hrani kako to ima danas, već su glad ili nedovoljno hrane bili česta pojava. Da nije razvila mehanizme pomoću kojih tijelo dolazi do potrebne glukoze, ljudska bi vrsta odavno izumrla.
Onu neophodnu glukozu koju stanice trebaju, dobivamo razgradnjom glikogena iz jetre i mišića (ograničene rezerve glukoze u tijelu) kao i proizvodnjom glukoze iz proteina iz mišićnog tkiva, u procesu koji se naziva glukoneogeneza. Tijelo radije štedi proteine vlastitog mišićnog tkiva i troši proteine iz hrane, ali u nedostatku hrane, kod dugoročne gladi, troše se mišići. Proteini iz hrane se pretvaraju u glukozu sa 58% učinkovitosti, što znači da trebamo 100 grama proteina da bi proizveli 58 grama glukoze. Za vrijeme duže gladi, tijelo koristi i glicerol iz masnih kiselina za proizvodnju glukoze. Masnoće na tijelu pohranjene su u obliku triglicerida, molekula koje se sastoje od tri masne kiseline i jednog glicerola. Masne kiseline se upotrebljavaju direktno kao gorivo a glicerol se koristi za stvaranje glukoze.
Sva energija koja je tijelu potrebna, može se proizvesti iz masnoće, bilo kao masne kiseline ili kao ketoni. U nedostatku masnoće i ugljikohidrata, energija se proizvodi iz proteina, ali to nije zdravo na duže staze. Kod visokoproteinskih dijeta, koje smanjuju unos ugljikohidrata i unos masnoća, kao npr Dukan ili Protekal- dijeta koja se bazira na proteinskim šejkovima, za energiju se troše proteini. Ovo dovodi do stvaranja viška dušika i nekih drugih elementa što opterećuje tijelo, naročito jetru i bubrege. Amonijak koji se inače normalno stvara putem metabolizma aminokiselina iz proteina i izlučuje urinom, u velikim koncentracijama dovodi do hiperamonemije, stanja toksičnog za mozak.
Mnoge tradicionalne kulture preživljavale su i održavale izvrsno zdravlje sa hranom pretežno životinjskog porijekla jer je ta hrana uvijek sadržavala visoki udio masnoće. S druge strane, nemasna prehrana sa krtim dijelovima mesa, posnim ili light mlječnim proizvodima i proteinskim praškovima, ne može se tolerirati na duže staze i može biti opasna za zdravlje.
Još jedan razlog zašto ne trebamo ugljikohidrate zamijeniti proteinima kod low carb dijete, je mršavljenje. Uzimamo li previše proteina i premalo masnoće, tijelo će višak proteina pretvarati u glukozu, što dovodi do lučenja inzulina koji onemogućava korištenje vlastitih masnih naslaga za energiju. Normalna količina proteina koju dnevno trebamo unositi za održavanje mišićne mase i drugih proteina u tijelu je 1–1,5 gram proteina po kilogramu tjelesne težine bez masnog tikva. Po gruboj računici, to bi za ženu visoku 160-170 cm bilo nekih 50-80 grama proteina, sve preko ovoga je višak. Zato prehrana treba sadržavati visoki udio masnoće a ne visoki udio proteina. Jasno je da je priroda čovjeku namijenila upravo masnoću kao izvor energije, s obzirom da ljudsko tijelo sprema višak energije baš u obliku masnoće.
Gorivo koje tijelo troši za energiju zapravo nisu ni glukoza (koju dobivamo iz ugljikohidrata šećera i škroba) niti masnoća, već kemijski spoj koji se zove adenozin trifosfat (ATP). Jedna tipična ljudska stanica može u svakom momentu sadržavati milijardu molekula ATP-a koje se troše i ponovo stvaraju svake tri minute. Ova ogromna potreba za ATP-om je kroz povijesni razvoj čovjeka rezultirala time da je tijelo razvilo nekoliko različitih načina proizvodnje ove važne molekule. Postoje tri izvora iz kojih stanice mogu proizvesti energiju:
glukoza, koja dolazi iz ugljikohidrata (ali se u nedostatku ugljikohidrata može dobiti iz proteina i masti)
masnoće, iz hrane kao i one iz masnih naslaga na tijelu
ketoni, koji nastaju iz metabolizma masnoće
Ne upotrebljavaju sve stanice tijela isto gorivo. Neke stanice mogu koristiti sva tri izvora: glukozu, masnoću i ketone a ako imaju izbora, najradije biraju masnoće. Druge stanice ne mogu koristiti masnoću, već trebaju ili glukozu ili ketone, od čega se radije prebacuju na potrošnju ketona. I na kraju imamo stanice koje su potpuno zavisne o glukozi. Ovo znači da kad limitiramo unos ugljikohidrata, najveća količina energije proizvodi se iz masnoća i iz ketona koji se dobivaju iz masnoća, a jedan manji dio energije proizvodi se iz glukoze.
Otkud nam onda glukoza ako smo ograničili unos ugljikohidrata? Nema brige, izvora je nekoliko. Tokom povijesti, čovjek nije uvijek imao pristup hrani kako to ima danas, već su glad ili nedovoljno hrane bili česta pojava. Da nije razvila mehanizme pomoću kojih tijelo dolazi do potrebne glukoze, ljudska bi vrsta odavno izumrla.
Onu neophodnu glukozu koju stanice trebaju, dobivamo razgradnjom glikogena iz jetre i mišića (ograničene rezerve glukoze u tijelu) kao i proizvodnjom glukoze iz proteina iz mišićnog tkiva, u procesu koji se naziva glukoneogeneza. Tijelo radije štedi proteine vlastitog mišićnog tkiva i troši proteine iz hrane, ali u nedostatku hrane, kod dugoročne gladi, troše se mišići. Proteini iz hrane se pretvaraju u glukozu sa 58% učinkovitosti, što znači da trebamo 100 grama proteina da bi proizveli 58 grama glukoze. Za vrijeme duže gladi, tijelo koristi i glicerol iz masnih kiselina za proizvodnju glukoze. Masnoće na tijelu pohranjene su u obliku triglicerida, molekula koje se sastoje od tri masne kiseline i jednog glicerola. Masne kiseline se upotrebljavaju direktno kao gorivo a glicerol se koristi za stvaranje glukoze.
Sva energija koja je tijelu potrebna, može se proizvesti iz masnoće, bilo kao masne kiseline ili kao ketoni. U nedostatku masnoće i ugljikohidrata, energija se proizvodi iz proteina, ali to nije zdravo na duže staze. Kod visokoproteinskih dijeta, koje smanjuju unos ugljikohidrata i unos masnoća, kao npr Dukan ili Protekal- dijeta koja se bazira na proteinskim šejkovima, za energiju se troše proteini. Ovo dovodi do stvaranja viška dušika i nekih drugih elementa što opterećuje tijelo, naročito jetru i bubrege. Amonijak koji se inače normalno stvara putem metabolizma aminokiselina iz proteina i izlučuje urinom, u velikim koncentracijama dovodi do hiperamonemije, stanja toksičnog za mozak.
Mnoge tradicionalne kulture preživljavale su i održavale izvrsno zdravlje sa hranom pretežno životinjskog porijekla jer je ta hrana uvijek sadržavala visoki udio masnoće. S druge strane, nemasna prehrana sa krtim dijelovima mesa, posnim ili light mlječnim proizvodima i proteinskim praškovima, ne može se tolerirati na duže staze i može biti opasna za zdravlje.
Još jedan razlog zašto ne trebamo ugljikohidrate zamijeniti proteinima kod low carb dijete, je mršavljenje. Uzimamo li previše proteina i premalo masnoće, tijelo će višak proteina pretvarati u glukozu, što dovodi do lučenja inzulina koji onemogućava korištenje vlastitih masnih naslaga za energiju. Normalna količina proteina koju dnevno trebamo unositi za održavanje mišićne mase i drugih proteina u tijelu je 1–1,5 gram proteina po kilogramu tjelesne težine bez masnog tikva. Po gruboj računici, to bi za ženu visoku 160-170 cm bilo nekih 50-80 grama proteina, sve preko ovoga je višak. Zato prehrana treba sadržavati visoki udio masnoće a ne visoki udio proteina. Jasno je da je priroda čovjeku namijenila upravo masnoću kao izvor energije, s obzirom da ljudsko tijelo sprema višak energije baš u obliku masnoće.