Tweet
"Imaju li proteini biljnog podrijetla manju hranjivu vrijednost?
Naravno da ne! U prošlosti su nutricionisti vjerovali da biljni proteini imaju manju hranjivu vrijednost od životinjskih. I danas se mogu pronaći primjeri takvog uvjerenja, prema kojem su proteini životinjskog porijekla vrjedniji od biljnih. Ono se ponajprije temelji na jednom ranom istraživanju provedenom na pokusnim štakorima koje je pokazalo da se dojenčadi štakora, koji su bili hranjeni biljnim proteinima, rast naglo ubrzao nakon što su im u prehranu dodane dodatne aminokiseline. Nakon toga se pretpostavilo da jednako pravilo vrijedi i za ljude. No u navedenim eksperimentima razlika između vrijednosti biljnih i životinjskih proteina bila je pretjerana. Osim toga, štakori i ljudi imaju različite prehrambene potrebe, a mladi štakori rastu brže od ljudske dojenčadi te im je zato potrebno više proteina. Kada bi mlade štakore hranili ljudskim mllijekom oni bi se razvijali mnogo sporije. Gore spomenuto istraživanje precijenilo je vrijednost određenih proteina životinjskoga podrijetla, pritom potcjenjujući vrijednost biljnih proteina, te je Svjetska zdravstvena organizacija napustila taj površan način ocjenjivanja proteina važnih za ljudsko tijelo.
Je li nužno miješati proteine?
Nimalo. Istraživanja na laboratorijskim štakorima dovela su do pogrešne teorije o miješanju proteina koja se s vremenom prilično proširila. Temeljila se na pretpostavki da bi se dodatni proteini s različitim aminokiselinama, poput onih prisutnih u grahu i grašku, trebali konzumirati pri svakom obroku s namjerom da se poveća unos aminokiselina.
Proteini u hrani koju konzumiramo imaju različite sastave, te tako u određenim proteinima može pronaći više jednih, a manje drugih proteina. Dugo vremena se vrijednost određenog proteina mjerila prema sastavu njegovih aminokiselina i te se u ocjenjivanju uspoređivao s proteinom kokošjeg jaja koji je predstavljao 100%. Tako se u svakom proteinu zadnja aminokiselina ispod prosječnog standarda naziva graničnom aminokiselinom. To nije nužno aminokiselina prisutna u najmanjoj količini već ona prisutna u najmanjoj količini u usporedbi s proteinom kokošjeg jaja! U većini sjemenki i žitarica granična aminokiselina je lisin, a u većini mahunarki to je metionin. Triptofan je granična aminokiselina u kukuruzu, a metionin u govedini. Iako svaka namirnica ima graničnu aminokiselinu, većina namirnica ima sve aminokiseline u količini dovoljnoj za održavanje ljudskog zdravlja.
I vegetarijancima se ponekad preporučuje da miješaju proteine biljnog podrijetla s mliječnim proizvodima, iako se danas ta preporuka smatra zastarjelom. Miješanje proteina može dovesti do smanjenja količine proteina potrebnog za održavanje pozitivne proteinske ravnoteže u ljudskom tijelu iako određena istraživanja pokazuju da do toga ne mora uvijek nužno doći. Prehrana koja se temelji na voću i povrću pruža ljudskom tijelu preporučenu količinu neizostavnih aminokiselina, te je miješanje proteina pri svakom obroku nepotrebno. Protein soje zapravo ima biološku vrijednost jednaku proteinu životinjskog podrijetla.
Je li moguće konzumirati previše proteina?
Istraživanja su pokazala da veganska prehrana pruža idealnu količinu proteina, a koja je u skladu s preporukama Svjetske zdravstvene organizacije i Ministarstva zdravstva Velike Britanije. No mnogi svejedi konzumiraju više proteina od preporučenog, što može dovesti do negativnih posljedica po njihovo zdravlje. Prevelika konzumacija proteina uzrok je zdravstvenih problema, poput nepravilnosti u radu bubrega u starijih ljudi i ljudi koji inače imaju problema s bubrezima. Prevelika konzumacija proteina može utjecati na ravnotežu kalcija u tijelu te time dovesti do nedostatka minerala u kostima. Istraživanje provedeno u Velikoj Britaniji 1990. godine pokazalo je da je prosječni dnevni unos količine proteina kod muškaraca 84 g, a kod žena 64 g, što je više od preporučenog.
Različite vrste proteina mogu imati različit utjecaj na razinu kolesterola i masnoće u krvotoku. Pokazalo se da do većih hormonalnih promjena dolazi nakon obroka temeljenog na kazeinu (mlijeku) nego nakon obroka temeljenog na soji. To znači da protein mlijeka uzrokuje povećanje razine kolesterola i masnoće u krvi, koji su pritom glavni uzročnici srčanih bolesti.
Istraživanje provedeno na 620 žena u Singapuru pokazalo je da one žene koje još nisu prošle kroz menopauzu, a čija redovna prehrana uključuje protein soje i općenito sojine proizvode, imaju upola manji rizik od obolijevanja od raka dojke. Konzumacija crvenog mesa i proteina životinjskog podrijetla povećava rizik raka dojke u žena koje nisu prošle kroz menopauzu.
Prehrana koja uključuje mnogo mesa dovodi do povećanja razine mokraćne kiseline u urinu, te općenitog povećanja razine urične kiseline u tijelu, što može dovesti do stvaranja bubrežnih kamenaca."
Naravno da ne! U prošlosti su nutricionisti vjerovali da biljni proteini imaju manju hranjivu vrijednost od životinjskih. I danas se mogu pronaći primjeri takvog uvjerenja, prema kojem su proteini životinjskog porijekla vrjedniji od biljnih. Ono se ponajprije temelji na jednom ranom istraživanju provedenom na pokusnim štakorima koje je pokazalo da se dojenčadi štakora, koji su bili hranjeni biljnim proteinima, rast naglo ubrzao nakon što su im u prehranu dodane dodatne aminokiseline. Nakon toga se pretpostavilo da jednako pravilo vrijedi i za ljude. No u navedenim eksperimentima razlika između vrijednosti biljnih i životinjskih proteina bila je pretjerana. Osim toga, štakori i ljudi imaju različite prehrambene potrebe, a mladi štakori rastu brže od ljudske dojenčadi te im je zato potrebno više proteina. Kada bi mlade štakore hranili ljudskim mllijekom oni bi se razvijali mnogo sporije. Gore spomenuto istraživanje precijenilo je vrijednost određenih proteina životinjskoga podrijetla, pritom potcjenjujući vrijednost biljnih proteina, te je Svjetska zdravstvena organizacija napustila taj površan način ocjenjivanja proteina važnih za ljudsko tijelo.
Je li nužno miješati proteine?
Nimalo. Istraživanja na laboratorijskim štakorima dovela su do pogrešne teorije o miješanju proteina koja se s vremenom prilično proširila. Temeljila se na pretpostavki da bi se dodatni proteini s različitim aminokiselinama, poput onih prisutnih u grahu i grašku, trebali konzumirati pri svakom obroku s namjerom da se poveća unos aminokiselina.
Proteini u hrani koju konzumiramo imaju različite sastave, te tako u određenim proteinima može pronaći više jednih, a manje drugih proteina. Dugo vremena se vrijednost određenog proteina mjerila prema sastavu njegovih aminokiselina i te se u ocjenjivanju uspoređivao s proteinom kokošjeg jaja koji je predstavljao 100%. Tako se u svakom proteinu zadnja aminokiselina ispod prosječnog standarda naziva graničnom aminokiselinom. To nije nužno aminokiselina prisutna u najmanjoj količini već ona prisutna u najmanjoj količini u usporedbi s proteinom kokošjeg jaja! U većini sjemenki i žitarica granična aminokiselina je lisin, a u većini mahunarki to je metionin. Triptofan je granična aminokiselina u kukuruzu, a metionin u govedini. Iako svaka namirnica ima graničnu aminokiselinu, većina namirnica ima sve aminokiseline u količini dovoljnoj za održavanje ljudskog zdravlja.
I vegetarijancima se ponekad preporučuje da miješaju proteine biljnog podrijetla s mliječnim proizvodima, iako se danas ta preporuka smatra zastarjelom. Miješanje proteina može dovesti do smanjenja količine proteina potrebnog za održavanje pozitivne proteinske ravnoteže u ljudskom tijelu iako određena istraživanja pokazuju da do toga ne mora uvijek nužno doći. Prehrana koja se temelji na voću i povrću pruža ljudskom tijelu preporučenu količinu neizostavnih aminokiselina, te je miješanje proteina pri svakom obroku nepotrebno. Protein soje zapravo ima biološku vrijednost jednaku proteinu životinjskog podrijetla.
Je li moguće konzumirati previše proteina?
Istraživanja su pokazala da veganska prehrana pruža idealnu količinu proteina, a koja je u skladu s preporukama Svjetske zdravstvene organizacije i Ministarstva zdravstva Velike Britanije. No mnogi svejedi konzumiraju više proteina od preporučenog, što može dovesti do negativnih posljedica po njihovo zdravlje. Prevelika konzumacija proteina uzrok je zdravstvenih problema, poput nepravilnosti u radu bubrega u starijih ljudi i ljudi koji inače imaju problema s bubrezima. Prevelika konzumacija proteina može utjecati na ravnotežu kalcija u tijelu te time dovesti do nedostatka minerala u kostima. Istraživanje provedeno u Velikoj Britaniji 1990. godine pokazalo je da je prosječni dnevni unos količine proteina kod muškaraca 84 g, a kod žena 64 g, što je više od preporučenog.
Različite vrste proteina mogu imati različit utjecaj na razinu kolesterola i masnoće u krvotoku. Pokazalo se da do većih hormonalnih promjena dolazi nakon obroka temeljenog na kazeinu (mlijeku) nego nakon obroka temeljenog na soji. To znači da protein mlijeka uzrokuje povećanje razine kolesterola i masnoće u krvi, koji su pritom glavni uzročnici srčanih bolesti.
Istraživanje provedeno na 620 žena u Singapuru pokazalo je da one žene koje još nisu prošle kroz menopauzu, a čija redovna prehrana uključuje protein soje i općenito sojine proizvode, imaju upola manji rizik od obolijevanja od raka dojke. Konzumacija crvenog mesa i proteina životinjskog podrijetla povećava rizik raka dojke u žena koje nisu prošle kroz menopauzu.
Prehrana koja uključuje mnogo mesa dovodi do povećanja razine mokraćne kiseline u urinu, te općenitog povećanja razine urične kiseline u tijelu, što može dovesti do stvaranja bubrežnih kamenaca."
Comment