Tweet
1. dio
Arnolde? Arnolde!« Jos čujem glasove mojih prijatelja, bodibildera i dizaca utega, cujem ih ako me odozgo sa jezera zovu, gdje su ispod drveca trenirali. »Dodji Arnolde, vjezbaj i ti!« govorio je Karl, mladi ljekar, sa kojim sam se sprijateljio u teretani.
Bilo je ljeto kada sam navrsio petnaest godina. To je bilo divno doba za mene posto sam u toj godini otkrio sta cu postati. To nisu bila mastanja malog djecaka o nekakvoj dalekoj, nejasnoj buducnosti. Znao sam da cu postati bodibilder. To nije bilo sve. Znao sam da cu postati najbolji bodibilder svijeta.
Zasto sam se upravo za bodibilding opredjelio, ne znam tocno. Znam samo da mi se strasno sviđalo. Volio sam bodibilding od samog potetka, od trenutka kada sam po prvi put uzeo tegove u svoje ruke i kada sam osjetio uzbudjenje i izazov dizanja teskih celicnih ploca. Oduvijek sam se bavio sportom. Podrzavao me otac, snazan covjek, koji je i sam bio majstor u gadjanju (kuglanju) na ledu. Bili smo sportska porodica, uvijek smo vodili racuna da treniramo, da se razumno hranimo i da budemo zdravi i u formi!Potaknut mojim ocem, poceo sam se u desetoj godini baviti nogometom.
Ali vec u trinaestoj godini gubim volju za kolektivnim sportom. Nisam volio sto me nakon dobijene utakmice nisu osobno hvalili. Zato sam se odlucio okusati u raznim individualnim discipiinama. Poceo sam trcati,plivati i boksati,takmicio sam se u bacanju koplja i kugle. Ali i pored dobrih rezultata sam imao osjecaj da sve to, ipak, nije ono pravo. Jednog dana je nasem treneru palo na um da jednom nedjeljno po sat vremena vjezbamo utezima, kako bi nas bolje pripremio za utakmice.Jako dobro se sjecam prve posjete teretani . Nikada do tada nisam vidio ljude kako dizu utege. Ti muskarci su bill ogromni i zestoki. Gutao sam pogledima njihove misice. Nisam ni znao kako se ti misici zovu. Tijela dizaca utega su sijala od znoja, bili su mocni, mocni kao Herkul. I predamnom je bio moj zivot, odgovor koji sam trazio. Cinilo mi se da sam nasao ono sto sam trazio.
Na pocetku sam vjezbao samo noge, jer su nam snazne noge bile potrebne za igranje nogometa. Bodibilderi su odmah primjetili da naporno treniram. Radio sam cucnjeve sa velikim tezinama. Bodibilderi su me poceli ubjedjivati da se pocnem baviti bodibildingom. Bio sam 1,83 m visok, vitak i imao sam samo 68 kg. Imao sam medjutim,atletsko tijelo i misice koji iznenadujuce brzo reagiraju na trening.
Tokom tog ljeta su me bodibilderi uzeli pod svoje okrilje. Sastavili su niz vjezbi za mene,koje smo zajedno izvodili pored jednog jezera u blizini Graza, mog rodnog grada. Vjezbali smo bez utega.Vjezbali smo latisimus koristeci granu od drveta kao vratilo. Radili smo sklekove, cucnjeve, dizanje nogu i vjezbu okretanja trupa. Sve ovo je cinilo jednostavan program vjezbanja,koji je sluzio pripremanju nasih tijela za vjezbanje u teretani .
Prvi put u gymu:
Tek krajem tog ljeta sam poceo sa pravim treningom utezima. Poslje dva ili tri mjeseca vjezbanja sa bodibilderima postao sam ovisan o treningu.Muskarci sa kojima sam trenirao su bill mnogo stariji od mene.Oni su za mene postali ocinski likovi. Sve sam ih slusao kao vlastitog oca. Bodibilderi su mi sastavili osnovni program. Uclanio sam se u klub i vjezbao tri puta nedjeljno. Divno mi je bilo osjetiti kako se hladni celik u mojim rukama zagrijava,volio sam zvukove i mirise u gymu.
Dobro se sjecam mog prvog pravog treninga s utezima. Biciklom sam otisao do teretane.Vjezbao sam dvorucnim, jednorucnim utezima i masinama.Govorili su mi da se cuvam od upale misica, ali se ja toga nisam bojao. Kada sam poslje treninga sjeo na bicikl, odmah sam pao sa njega. Nestalo mi je snage, nisam bicikl mogao ni drzati. Noge nisam osjecao. Na kraju sam bicikl morao odgurati kuci.
Sljedeceg jutra nisam se mogao ni pocesljati.Ni kavu nisam mogao popiti,vec sam je bacio. Bio sam bespomocan.
Moji skolski prijatelji su mislili da sam lud. All to mi nije smetalo. Samo sam mislio na trening i rast misica. Moje je odusevljenje bilo neobicno;govorio sam drugacije od mojih prijatelja, bio sam gladniji za uspjehom od svakog.
Uskoro sam poceo zivjeti samo za teretanu. Imao sam novi rjecnik - ponavljan|a,setovi,intenzivna ponavljanja. Da u skoli bubam anatomiju, koju sam mrzio - sada sam odjednom bio potpuno opsjednut njome. Satima sam listao americke (casopise »Muscle Builder* i »Mr, Amerika«. Gledao sam fotografije Lerija Skota, Serza Nubrea i Rega Parka. I ja sam htio da postanem kao oni) - ogroman, masivan. Sanjao sam o velikim deltoidima, masivnim grudima, ogromnim butinama i snaznim listovima. Dok su drugi vjezbali dva do tri puta nedjeljno,poceo sam vjezbati sest puta nedjeljno.
Mom ocu se nije svidjela takva ambicioznost.Stvarno se poceo bojati za mene.U njegovim ocima nisam bio normalan. Bio je naravno u pravu. Moje zelje i teznje da se istaknem svakako nisu bile normalne. Obicni se ljudi mogu zadovoljiti obicnim zivotom. Ja sam bio drugaciiji.Oduvijek su me impresionirale price o moci i velicini.Cezar, Karlo Veliki, Napoleon su bila imena koja sam pamtio. Htio sam uraditi nesto posebno,da budem priznat kao najbolji.U bodibildingu sam vidio sredstvo koje me je moglo odvesti ka vrhu, i tako sam svu svoju energiju ulozio u njega, kako bih se domogao vrha.
Sve jaci:
Trenirao sam sest puta nedjeljno.Trudio sam se da savladam vece tezine i da ostajem sve duze u teretani .
Tokom sljedece zime mi je otac dozvolio da samo tri puta nedjeljno idem u teretanu,nije volio sto sam svako vece odsutan.Zato sam poceo i kod kuce trenirati. Tri puta nedjeljno sam odlazio u gradsku teretanu, koja je bila 12 km udaljena od mog mjesta. Poslje zavrsavanja treninga u gradu oko dest sati uvece,sam onih 12 km do moje kuce pjesacio ill sam ih savladavao biciklom.Znao sam da je to dobra vjezba za jacanje mojih nogu i pluca.
Tokom zime mi je Karl Gersti, ljekar,bio trening-partner.On me je podsticao i onda kada mi nije bilo do vjezbanja. Govorio bi mi na primjer:
»Covjece, danas sam u formi! Idemo se natjecati! Ko uradi najvise ponavljanja dobija deset silinga.«
Osnovne vjezbe su mi dale cvrstu osnovu.Polazio sam, kao i Reg Park, od principa da najpre razvijem masu, koju bih kasnije definirao. Uskoro su ljudi poceli smatrati da sam nesto posebno. Razlog tome je djelimicno bio i moj promjenjeni stav prema meni samome. Postao sam jaci, misicaviji i samosvjesniji.
Zasto sam imao potrebu da me ljudi primjecuju, ne znam tocno. Razlog tome je, mozda, bila cinjenica sto mi je stariji brat bio ocev miljenik. Ljudi su priznavali moje sportske talente, ali nisu mogli da shvate sto li sam se upravo za tu vrstu sporta opredjelio.Stalno su me pitali: »Zasto se bavis tim omrazenim sportom?« U citavoj zemlji je tada bilo samo dvadeset ili tridest bodibildera.
Posto jos nisam ucestvovao na takmicenjima, potvrdjenja sam morao traziti na drugoj strani. Tokom ljeta sam se pojavljivao na jezeru i iznenadjivao ljude. »Zaboga, Arnolde«, govorili su, jos si vise ojacao. Kada ce to prestati?« »Nikada«, bio bi moj odgovor, i svi smo se smijali. Za njih je to bila sala, za mene ne.
Veoma cudno mi se dojmilo kako je moje novo tijelo djelovalo na djevojke. Neke od njih je moje tijelo privlacilo, druge je odbijalo. Htio sam da postati jos misicaviji kako bih one djevojke kojima se moje tijelo nje svidjalo impresionirao, a one koje ga nisu voljele nervirao. Uvijek sam imao djevojke,ali nisam sebi dozvoljavao da se zaljubim jer mi je trening bio vazniji. Cak sam i roditelje zapostavio.
Ali danas, kada vjezbam jos samo sat i po na dan, da bih odrzao formu, imam vremena da se bavim onim stvarima koje sam ranije zapostavljao. Danas mogu izraziti ona osjecanja koja sam prije morao potiskivati.
Disciplina volje:
Pomocu bodibildinga sam razvio snaznu volju. Imam potpunu kontrolu nad mojim tijelom. Primjer tome: Trebalo mi je samo dva mjeseca da skinem 15 kg (sa 110 kg na95 kg) za film »Stay Hungry* (Ostati gladan). Tih 95 kg sam odrzavao tri mjeseca,do zavrsetka snimanja filma. Onda sam dobio ponudu za snimanje filma »Pumping lron«. Medutim, pretpostavka je bila da sudjelujem na takmicenju Mr. Olimpije. Morao sam za dva mjeseca ponovno povecati tjelesnu tezinu na 109 kg, kako bih onda definicijom sisao na 106 kg. To mi je poslo za rukom i osvojio sam titulu Mr. Olimpije.
Moja majka nije razumela moje odusevljenje za bodibilding. Njen se stav promjenio kada sam kuci donjeo prvu pobjedu u dizanju utega. Bila je ponosna i odusevljena. Medutim, bila je katolkinja i nije joj se svidjalo sto sam stalno sa drugim devojkama, sazaljevala ih je. Medjutim, mome se ocu to dopadalo, bio je cak i ponosan sto nisam stalno sa istom djevojkom.
U sedamnaestoj godini sam imao jasniji plan o tome sta cu postati. Ocu sam rekao: »Za mene trenutno postoje dvije mogucnosti: da odem u vojsku i postanem casnik i u vojsci dalje da treniram; da najprije odem u Njemacku ,a iz Njemacke u Ameriku.
»U Ameriku? Gluposti!!«, rekao bi moj otac.
sutra 2. dio
Arnolde? Arnolde!« Jos čujem glasove mojih prijatelja, bodibildera i dizaca utega, cujem ih ako me odozgo sa jezera zovu, gdje su ispod drveca trenirali. »Dodji Arnolde, vjezbaj i ti!« govorio je Karl, mladi ljekar, sa kojim sam se sprijateljio u teretani.
Bilo je ljeto kada sam navrsio petnaest godina. To je bilo divno doba za mene posto sam u toj godini otkrio sta cu postati. To nisu bila mastanja malog djecaka o nekakvoj dalekoj, nejasnoj buducnosti. Znao sam da cu postati bodibilder. To nije bilo sve. Znao sam da cu postati najbolji bodibilder svijeta.
Zasto sam se upravo za bodibilding opredjelio, ne znam tocno. Znam samo da mi se strasno sviđalo. Volio sam bodibilding od samog potetka, od trenutka kada sam po prvi put uzeo tegove u svoje ruke i kada sam osjetio uzbudjenje i izazov dizanja teskih celicnih ploca. Oduvijek sam se bavio sportom. Podrzavao me otac, snazan covjek, koji je i sam bio majstor u gadjanju (kuglanju) na ledu. Bili smo sportska porodica, uvijek smo vodili racuna da treniramo, da se razumno hranimo i da budemo zdravi i u formi!Potaknut mojim ocem, poceo sam se u desetoj godini baviti nogometom.
Ali vec u trinaestoj godini gubim volju za kolektivnim sportom. Nisam volio sto me nakon dobijene utakmice nisu osobno hvalili. Zato sam se odlucio okusati u raznim individualnim discipiinama. Poceo sam trcati,plivati i boksati,takmicio sam se u bacanju koplja i kugle. Ali i pored dobrih rezultata sam imao osjecaj da sve to, ipak, nije ono pravo. Jednog dana je nasem treneru palo na um da jednom nedjeljno po sat vremena vjezbamo utezima, kako bi nas bolje pripremio za utakmice.Jako dobro se sjecam prve posjete teretani . Nikada do tada nisam vidio ljude kako dizu utege. Ti muskarci su bill ogromni i zestoki. Gutao sam pogledima njihove misice. Nisam ni znao kako se ti misici zovu. Tijela dizaca utega su sijala od znoja, bili su mocni, mocni kao Herkul. I predamnom je bio moj zivot, odgovor koji sam trazio. Cinilo mi se da sam nasao ono sto sam trazio.
Na pocetku sam vjezbao samo noge, jer su nam snazne noge bile potrebne za igranje nogometa. Bodibilderi su odmah primjetili da naporno treniram. Radio sam cucnjeve sa velikim tezinama. Bodibilderi su me poceli ubjedjivati da se pocnem baviti bodibildingom. Bio sam 1,83 m visok, vitak i imao sam samo 68 kg. Imao sam medjutim,atletsko tijelo i misice koji iznenadujuce brzo reagiraju na trening.
Tokom tog ljeta su me bodibilderi uzeli pod svoje okrilje. Sastavili su niz vjezbi za mene,koje smo zajedno izvodili pored jednog jezera u blizini Graza, mog rodnog grada. Vjezbali smo bez utega.Vjezbali smo latisimus koristeci granu od drveta kao vratilo. Radili smo sklekove, cucnjeve, dizanje nogu i vjezbu okretanja trupa. Sve ovo je cinilo jednostavan program vjezbanja,koji je sluzio pripremanju nasih tijela za vjezbanje u teretani .
Prvi put u gymu:
Tek krajem tog ljeta sam poceo sa pravim treningom utezima. Poslje dva ili tri mjeseca vjezbanja sa bodibilderima postao sam ovisan o treningu.Muskarci sa kojima sam trenirao su bill mnogo stariji od mene.Oni su za mene postali ocinski likovi. Sve sam ih slusao kao vlastitog oca. Bodibilderi su mi sastavili osnovni program. Uclanio sam se u klub i vjezbao tri puta nedjeljno. Divno mi je bilo osjetiti kako se hladni celik u mojim rukama zagrijava,volio sam zvukove i mirise u gymu.
Dobro se sjecam mog prvog pravog treninga s utezima. Biciklom sam otisao do teretane.Vjezbao sam dvorucnim, jednorucnim utezima i masinama.Govorili su mi da se cuvam od upale misica, ali se ja toga nisam bojao. Kada sam poslje treninga sjeo na bicikl, odmah sam pao sa njega. Nestalo mi je snage, nisam bicikl mogao ni drzati. Noge nisam osjecao. Na kraju sam bicikl morao odgurati kuci.
Sljedeceg jutra nisam se mogao ni pocesljati.Ni kavu nisam mogao popiti,vec sam je bacio. Bio sam bespomocan.
Moji skolski prijatelji su mislili da sam lud. All to mi nije smetalo. Samo sam mislio na trening i rast misica. Moje je odusevljenje bilo neobicno;govorio sam drugacije od mojih prijatelja, bio sam gladniji za uspjehom od svakog.
Uskoro sam poceo zivjeti samo za teretanu. Imao sam novi rjecnik - ponavljan|a,setovi,intenzivna ponavljanja. Da u skoli bubam anatomiju, koju sam mrzio - sada sam odjednom bio potpuno opsjednut njome. Satima sam listao americke (casopise »Muscle Builder* i »Mr, Amerika«. Gledao sam fotografije Lerija Skota, Serza Nubrea i Rega Parka. I ja sam htio da postanem kao oni) - ogroman, masivan. Sanjao sam o velikim deltoidima, masivnim grudima, ogromnim butinama i snaznim listovima. Dok su drugi vjezbali dva do tri puta nedjeljno,poceo sam vjezbati sest puta nedjeljno.
Mom ocu se nije svidjela takva ambicioznost.Stvarno se poceo bojati za mene.U njegovim ocima nisam bio normalan. Bio je naravno u pravu. Moje zelje i teznje da se istaknem svakako nisu bile normalne. Obicni se ljudi mogu zadovoljiti obicnim zivotom. Ja sam bio drugaciiji.Oduvijek su me impresionirale price o moci i velicini.Cezar, Karlo Veliki, Napoleon su bila imena koja sam pamtio. Htio sam uraditi nesto posebno,da budem priznat kao najbolji.U bodibildingu sam vidio sredstvo koje me je moglo odvesti ka vrhu, i tako sam svu svoju energiju ulozio u njega, kako bih se domogao vrha.
Sve jaci:
Trenirao sam sest puta nedjeljno.Trudio sam se da savladam vece tezine i da ostajem sve duze u teretani .
Tokom sljedece zime mi je otac dozvolio da samo tri puta nedjeljno idem u teretanu,nije volio sto sam svako vece odsutan.Zato sam poceo i kod kuce trenirati. Tri puta nedjeljno sam odlazio u gradsku teretanu, koja je bila 12 km udaljena od mog mjesta. Poslje zavrsavanja treninga u gradu oko dest sati uvece,sam onih 12 km do moje kuce pjesacio ill sam ih savladavao biciklom.Znao sam da je to dobra vjezba za jacanje mojih nogu i pluca.
Tokom zime mi je Karl Gersti, ljekar,bio trening-partner.On me je podsticao i onda kada mi nije bilo do vjezbanja. Govorio bi mi na primjer:
»Covjece, danas sam u formi! Idemo se natjecati! Ko uradi najvise ponavljanja dobija deset silinga.«
Osnovne vjezbe su mi dale cvrstu osnovu.Polazio sam, kao i Reg Park, od principa da najpre razvijem masu, koju bih kasnije definirao. Uskoro su ljudi poceli smatrati da sam nesto posebno. Razlog tome je djelimicno bio i moj promjenjeni stav prema meni samome. Postao sam jaci, misicaviji i samosvjesniji.
Zasto sam imao potrebu da me ljudi primjecuju, ne znam tocno. Razlog tome je, mozda, bila cinjenica sto mi je stariji brat bio ocev miljenik. Ljudi su priznavali moje sportske talente, ali nisu mogli da shvate sto li sam se upravo za tu vrstu sporta opredjelio.Stalno su me pitali: »Zasto se bavis tim omrazenim sportom?« U citavoj zemlji je tada bilo samo dvadeset ili tridest bodibildera.
Posto jos nisam ucestvovao na takmicenjima, potvrdjenja sam morao traziti na drugoj strani. Tokom ljeta sam se pojavljivao na jezeru i iznenadjivao ljude. »Zaboga, Arnolde«, govorili su, jos si vise ojacao. Kada ce to prestati?« »Nikada«, bio bi moj odgovor, i svi smo se smijali. Za njih je to bila sala, za mene ne.
Veoma cudno mi se dojmilo kako je moje novo tijelo djelovalo na djevojke. Neke od njih je moje tijelo privlacilo, druge je odbijalo. Htio sam da postati jos misicaviji kako bih one djevojke kojima se moje tijelo nje svidjalo impresionirao, a one koje ga nisu voljele nervirao. Uvijek sam imao djevojke,ali nisam sebi dozvoljavao da se zaljubim jer mi je trening bio vazniji. Cak sam i roditelje zapostavio.
Ali danas, kada vjezbam jos samo sat i po na dan, da bih odrzao formu, imam vremena da se bavim onim stvarima koje sam ranije zapostavljao. Danas mogu izraziti ona osjecanja koja sam prije morao potiskivati.
Disciplina volje:
Pomocu bodibildinga sam razvio snaznu volju. Imam potpunu kontrolu nad mojim tijelom. Primjer tome: Trebalo mi je samo dva mjeseca da skinem 15 kg (sa 110 kg na95 kg) za film »Stay Hungry* (Ostati gladan). Tih 95 kg sam odrzavao tri mjeseca,do zavrsetka snimanja filma. Onda sam dobio ponudu za snimanje filma »Pumping lron«. Medutim, pretpostavka je bila da sudjelujem na takmicenju Mr. Olimpije. Morao sam za dva mjeseca ponovno povecati tjelesnu tezinu na 109 kg, kako bih onda definicijom sisao na 106 kg. To mi je poslo za rukom i osvojio sam titulu Mr. Olimpije.
Moja majka nije razumela moje odusevljenje za bodibilding. Njen se stav promjenio kada sam kuci donjeo prvu pobjedu u dizanju utega. Bila je ponosna i odusevljena. Medutim, bila je katolkinja i nije joj se svidjalo sto sam stalno sa drugim devojkama, sazaljevala ih je. Medjutim, mome se ocu to dopadalo, bio je cak i ponosan sto nisam stalno sa istom djevojkom.
U sedamnaestoj godini sam imao jasniji plan o tome sta cu postati. Ocu sam rekao: »Za mene trenutno postoje dvije mogucnosti: da odem u vojsku i postanem casnik i u vojsci dalje da treniram; da najprije odem u Njemacku ,a iz Njemacke u Ameriku.
»U Ameriku? Gluposti!!«, rekao bi moj otac.
sutra 2. dio
Comment