Po meni zanimljiv i poduži osvrt na doping i sport općenito.
-------------------------
duci-simonovic-sport-u-mocvari-droge-analiza-sporta-kroz-sve-razorniju-industriju-dopinga_2274_4.jpg
Lance Armstrong, najbolji biciklist svijeta, u četvrtak navečer javno je priznao je da je uzimao doping, "sva poricanja i laži u vezi dopinga su završene", prenose svjetski mediji.
Armstrong je priznao uzimanje testosterona i hormona rasta, kao i EPO-a, te je rekao kako je primao transfuzije krvi da bi postigao najbolje rezultate u svijetu profesionalnog biciklizma.
Lanceu Armstrongu oduzeti su svi naslovi nakon što je američka anti-doping agencija objavila svoj izvještaj.
Lance Armstrong izjavio je u intervjuu Oprah Winfrey da su "i svi drugi takmičari uzimali doping."
Povodom priznanja Lance Armstronga, donosimo opširnu analizu tamne strane sporta u destruktivnom kapitalističkom okruženju.
Tekst prenosimo u izvornom obliku, uz zahvalu gospodinu Simonoviću na izuzetno poučnom materijalu.
SPORT U MOČVARI DROGE
Svake godine sve veći broj sportista nestane u sve dubljoj močvari droge. Do raspada Sovjetskog Saveza i "realnog socijalizma" glavni krivac za beskrupolozniju manipulaciju sportistima je bio "komunistički totalitarizam". U odnosu prema njoj "slučajevi dopinga" na Zapadu su izgledali kao igra nevaljale dece koja ne slušaju svoje roditelje. U međuvremenu se pokazalo da je "slobodni svet" razvio svoju industriju dopinga koja je po svojoj monstruoznosti daleko prevazišla "dostignuća" zemalja "realnog socijalizma".
Samo u Sjedinjenim američkim državama vrednost sportskog tržišta droge dostigla je više milijardi dolara godišnje. Da stvar bude gora, upotrebljavaju se sve razornija sredstva. Na optuženičkoj klupi su, naravno, "pokvareni sportisti". Ne poričući odgovornost sportista, i to kako za doping tako i u zaveri ćutanja povodom dopinga i drugih prljavih igara u sportu, trebalo bi utvrditi i odgovornost gospodara sporta koji vuku poteze iz senke i od sportista stvaraju sredstvo za ostvarivanje političkih i materijalnih interesa. Pođimo od međunarodnih sportskih asocijacija i njihovih doping-kontrola.
Kanadski sudija Čarls Dabin (Charles Dubin), koji je demontirao "slučaj Ben Džonson (Ben Johnson)", razorio je bedeme laži koje su međunarodni sportski zvaničnici digli oko doping-kontrola. On je ubedljivo dokazao da ljudi poput Arne Ljungkvista (Arne Ljungkvist), vođe medicinske komisije Međunarodne atletske federacije, sistematski dovode u zabludu svetsku javnost kada iznose podatke o broju "uhvaćenih" sportista na doping-kontrolama. Dabin, naime, tvrdi da Ljungkvist i drugi sportski zvaničnici nastoje da stvore sliku o rasprostranjenosti dopinga u sportu na osnovu relativno malog broja "pozitivnih" sportista nastojeći, na taj način, da sakriju prave razmere dopinga. (1)
U svom izveštaju kanadskoj vladi u vezi sa "slučajem Ben Johnson", sudija Dabin konstatuje: "Iako je zdravstvenim komisijama međunarodnih sportskih udruženja, kao što su to Međunarodna atletska federacija i Međunarodni olimpijski komitet, već godinama poznato da doping-kontrole za vreme takmičenja ne daju zadovoljavajuće rezultate, oni nisu preduzeli nikakve korake da razjasne ovu besmislicu. Na taj način sa samo doprineli stvaranju utiska da se njihova takmičenja odvijaju po pravilima fair-play-a i da istraživačke laboratorije ne mogu da budu prevarene". (2)
Svedočenje Klifa Vilija (Cliff Wiley), američkog sprintera na 400 metara, ukazuje na šta su sve spremni gospodari svetskog sporta da bi ostvarili svoje interese. Na Svetskom atletskom prvenstvu u Helsinkiju (1983.) "bar trideset osmoro sportista imalo je pozitivan doping-test, od čega je bilo sedamneaest Amerikanaca. Ali, oni su bili toliko poznati, da organizator nije smeo da objavi njihova imena". Doktor Robert Voj (Robert Voy), čovek koji je otkrio prevaru, optužio je Svetsku atletsku federaciju i njenog predsednika Primo Nebiola (Primo Nebiolo) da su "sakrili rezultate testova". (3) To praktično znači da vrhovi međunarodnih sportskih asocijacija određuju (u dogovoru sa organizatorima sportskih priredbi) koliko sportista (i kog ranga) sme biti "uhvaćeno" - da se ne bi kompromitovalo takmičenje i izgubila planirana zarada. To više nije "zavera ćutanja", već sve beskrupuloznija zavera laganja.
Nebiolo je otišao još dalje. Na Svetskom atletskom prvenstvu u Rimu (1987.) odigrao je "svoju" ulogu u aferi oko nameštanja rezultata italijanskom skakaču u dalj Evangelistiju (Evangelisti). (4) Njegovom poslednjem i odlučujućem skoku je pridodato skoro pola metara čime je zadobio treću poziciju i time bronzanu medalju. Italijanska državna televizija je uspela da u detalje rekonstruiše prevaru. Došlo je do protesta, Evangelisti je vratio medalju, a Nebiolo je, umesto da je zauvek izbačen iz sporta, uskoro postao predsednik Međunarodne atletske federacije!
Engleski trkač Sebastian Koe (Sebastian Coe) je još 1982, na Olimpijskom kongresu u Baden-Baden-u, zahtevao da se dopingovani sportisti do kraja života udalje sa sportskih terena, što je podržano ood mnogih sportista širom sveta. (5) Gospodari svetskog sporta su taj zahtev jednodušno odbili (iz "humanističkih" razloga), znajući da bi to dovelo ne samo do zaustavljanja "progresa" u postizanju "vrhunskih rezultata", već da bi vratilo rezultate na nivo šezdesetih, od kada je upotreba "stimulativnih sredstava" postala sastavni deo "juriša na rekord" - što bi dovelo do opadanja interesovanja za "vrhunski sport" i značajno umanjilo prihode grupa koje sport drže u svojim rukama. Samo u poslednjem "olimpijskom ciklusu" IOC je "ostvario" prihod od preko 3 milijarde maraka.
Nisu samo vrhovi sportske mafije, u vidu Huana Antonia Samaranča (Juan Antonio Samaranch), Primo Nebiola i Žoao Avelanža (Joao Havelange) zainteresovani za prikrivanje dopinga, već su to, iz istog razloga, i firme-sponzori. Opadanje popularnosti sporta, zbog sve češćih doping afera (nakon "slučaja Krabe (Krabbe)" još samo 5% građana u Nemačkoj veruje da se pobede u sportu mogu postići bez upotrebe dopinga), (6) negativno deluje na business. Samo "Mercedes" godišnje uloži više od 60 miliona maraka (podaci iz 1992.) za reklamiranje putem sporta. (7)
Televizijske kompanije, kojima sportski prenosi (zbog reklama) donose enormne zarade, životno su zainteresovane za to da se stvori što neprobojniji zid laži oko "vrhunskog sporta". Po slobodnim procenama svetski business koji se ostvaruje u sportu i putem sporta vredi preko 700 milijardi dolara godišnje, s tim što se procenjuje da će do kraja veka iznositi preko 1 000 milijardi dolara!
Javna je tajna da "vrhunski sportisti" uzimaju "stimulativna sredstva" pod neposrednim nadzorom sve traženijih i plaćenijih stručnjaka za doping koji rade za firme-sponzore, velike farmaceutske kompanije, međunarodne sportske asocijacije, sportske saveze, nacionalne olimpijske komitete i imaju podršku i zaštitu od zvaničnih državnih institucija (uključujući i ministarstva). Oni koji organizuju tzv. "doping kontrole" i oni koji organizuju i spovode sistematsko dopingovanje sportista - na istom su zadatku, što znači da se radi o zajedničkom timu. Indikativan je način na koji Primo Nebiolo, "prvi čovek" svetske atletike, opravdava sabotiranje doping-kontrole i sistematsko uništavanje sportista: "Nalazimo se u velikom cirkusu; ako isuviše razmaknemo stubove šatora, krov će se srušiti na nas. Moramo da mislimo globalno, a ne polazeći samo od jednog aspekta. Ne želimo da se krov sruši." (
"Borba protiv dopinga" neodoljivo podseća na doskorašnju "borbu protiv profesionalizma i komercijalizacije sporta". Bila je to, zapravo, borba protiv onih koji su pozivali na iskorenjivanje uzroka koji dovode do profesionalizma. U međuvremenu, profesionalizam je postao realnost i samim tim pojava koja se više ne može dovesti u pitanje. Slično je i sa dopingom:iza prividno glasne kritike dopinga sve se više uočava nastojanje da se zauzme "fleksibilniji stav" prema tom pitanju (teza o "kontrolisanom dopingu"). Politički instinkt ideologa sporta upozorava da treba smanjiti jaz između sportske realnosti i moralističkih zahteva koji se pred sport postavljaju, jer je jasno da je sport samo kondenzovani izraz onoga što se dešava u današnjem društvu koje ne treba isuviše "pritiskati" problemima koji u okviru njega ne mogu da budu razrešeni.
Inače, gospoda iz Međunarodnog olimpijskog komiteta su otišla najdalje u nastojanju da se "stane na put dopingu". Po njima, trebalo bi organizovati "iznenadne inspekcije" kampova u kojima se sportisti pripremaju za takmičenja i na licu mesta proveriti da li su sportisti "čisti". Praktično, predlaže se lov na sportiste kao da se radi o bandi najopasnijih kriminalaca, a oni zvanično važe (kakve li ironije!) za "najviše predstavnike" osnovnih vrednosti današnjeg sveta i kao takvi postaju "idoli" masa!
Što se tiče odgovornosti nacionalnih sportskih asocijacija za upotrebu "nedozvoljenih sredstava" u sportu, karakterističan je primer Italijanske atletske federacije koja je od sredine osamdesetih (na čelu se nalazio Primo Nebiolo) organizovala nabavku doping sredstava (iz SAD) i sistematsko dopingovanje svojih sportista. Najviši italijanski sportski zvaničnici su ucenama i obećanjima navodili sportiste da se podvrgnu sistematskom dopingovanju. Da bi skinuli odgovornost za moguće posledice sa sebe, oni su napravili tipski "ugovor" koji su sportisti morali da potpišu i koji glasi: "Ja...(ime sportiste) ovim izjavljujem, da želim da se kao dodatak mome treningu podvrgnem terapiji sa anabolicima... (naziv supstanci). To činim po slobodnom volji i na sopstvenu odgovornost." Kasnije je došlo do kozmetičkih izmena u tekstu: "Ja... (ime sportiste) ovim izjavljujem, da se po slobodnoj volji želim podvrći terapiji sa medikamentima koji će biti prepisani od strane lekara Italijanske atletske federacije. Biću obavešten o doziranju, mogućim pratećim dejstvima i negativnim posledicama i upoznat sa mogućim toksičnim dejstvima." (9)
Na postojanje organizovanog dopinga u Italiji upućuje i izjava Karla Vitorija (Carlo Vittori), bivšeg trenera nekadašnjeg svetskog prvaka na 200 metara Pijetro Meneae (Pietro Mennea), data italijanskom listu "La Republica", da je Italijanska atletska federacija još 1985. godine ustanovila "centralu za doping" koja italijanskim sportistima deli anabolne steroide. Po tvrđenju Vitorija, u pismima koja su upućena "vrhunskim sportistima" Italije od strane vođa italijanskog sporta, onima koji "budu uzimali anabolne steroide u dogovorenim količinama, obećan je uspeh i puno novca".Kada se Vitori sa svojim dokazima obratio FIDAL-u, Lučiano Bara (Luciano Barra), generalni sekretar tog udruženja, zatražio je od njega da to "ne iznosi u javnost". (10)
Polazeći od istraživanja profesora Melvina Vilijamsa (Melvin Williams), sa kraja osamdesetih, može se reći da upotreba dopinga u Sjedinjenim Američkim Državama ima karakter epidemije. Govoreći o upotrebi anabolnih stereoida Vilijams navodi da u dizanju tereta i body-building-u preko 90% sportista uzima anabolike; kod bacača kugle, koplja i diska, kao i kod ragbista, 70-80 % koristi to sredstvo; kod šprintera i desetobojaca 40-50 %, dok je kod sportova izdržljivosti 10%. Što se žena tiče, u sportovima snage zastupljenost je 20%, dok u sportovima izdržljivosti samo 1% uzima anabolike. Interesantno je i to da sportisti upotrebljavaju anabolike na način koji praktično onemogućava njihovo utvrđivanje na takmičenjima. Istovremeno, u sve većoj meri se upotrebljavaju druga sredstva, kao što je to "hormon rasta" (HGH - Human Growth Hormone) koji se od 1985. godine dobija i na sintetički način. (11)
U međuvremenu, izuzetnu popularnost u SAD je dobio i clenbuterol. U svojoj knjizi "Drugs in Sports" kanadski lekar i farmakolog Mauro di Paskvale (Mauro Di Pasquale) piše: "Primena clenbuterola kod sportista dobila je dimenzije epidemije". On se, zbog toga što mu se brže "gubi trag" u organizmu, sve češće upotrebljava kao alternativa "klasičnim" anabolicima. Njegova upotreba je u toj meri raširena, da je novinar najpoznatijeg sportskog magazina u SAD, "Sports Illustrated"-a, napisao da njega "svako uzima". (12)
Što se tiče košarke, po procenama izvršnih tela NBA lige sa početka osamdesetih od 40-75% igrača je uzimalo kokain a oko 10% "free base", specijalno pripravljen kokain sa pojačanim dejstvom. (13) Nema nikakve sumnje da je u međuvremenu i u tom sportu došlo do "progresa" i da su u upotrebi savremenija doping sredstva. Što se tiče krvnog dopinga on, po tvrđenju profesora Williams-a, nije prisutan samo u biciklizmu, već i u drugim sportovima izdržljivosti kao što je to maraton. "Njujorški ulični maraton" predstavlja jedan od transparentnih oblika primene krvnog dopinga u sportu. (14)
Na postojanje dugogodišnjeg organizovanog i obaveznog dopinga u SAD-u upućuje i Džek Skot (Jack Scott): "Kada sam u proleće 1970. godine razgovarao s grupom sportista sa Kalifornijskog univerziteta Džim Kalkins (Jim Calkins), pomoćnik kapitena "Cal" ragbi tima, mi je rekao da su mu treneri i klupski lekar davali anabolične stereoide. I jedni i drugi su ga uveravali da će mu takva sredstva pomoći da uveća mišićnu masu i da ojača, što se i desilo. Ali, nisu gubili vreme oko toga da mu skrenu pažnju na moguće opasne prateće posledice. "Dobio sam puno na težini kao što su mi i rekli, ali nakon otprilike jednog meseca ti stereoidi su stvarno počeli da me zafrkavaju" - rekao mi je Džim. "Otišao sam kod klupskog lekara i on mi je priznao da su moguće loše prateće posledice. Pre ovoga sam imao potpuno poverenje u trenere i lekare, i osećao sam se izdanim." I mogao je, budući da je poznato da stereoidi dovode do atrofije testisa, otupljivanju seksualnih podsticaja, oštećenja jetre i žlezda, a neki lekari veruju da oni uzrokuju rak prostate. A oni su u širokoj upotrebi. Žestoki i brutalni igrač sa kojim se televizijski gledalac oduševljava preko vikenda često je sintetički proizvod. Kad sam pristupio Nacionalnoj ragbi ligi upoznao sam igrače koji uzimaju ne samo stereoide, već i amfetamine i barbiturate i to u zapanjujućoj količini. Većina NLF trenera se više bavi ovim stvarima nego prosečni narkos. Bilo mi je drago kada je ragbi veteran Hjuston Ridž (Houston Ridge) (...) podneo obimnu tužbu prošlog proleća protiv svog kluba, optužujući njegove zvaničnike za planiranje dopinga i za njegovu zloupotrebu. On ukazuje na to da stereoidi, amfetamini, barbiturati i druga sredstva nisu upotrebljavani "radi lečenja i ozdravljenja, već s namerom da se pomoću njih stimuliše duh i telo tako da bi igrači mogli da igraju grublje". (15) Dajana Vilijams (Diane Williams), američka sprinterka, je 1989. godine posvedočila da je njen trener primoravao da uzima anabolike. Dobijala je "pilule koje izgledaju kao male fudbalske lopte - dianabol", inače poznati i u SAD veoma popularni anabolik. Godinu dana od kada je počela da ih uzima ona je ustanovila promene na svom telu koje su bile sve vidljivije: počeli su da joj rastu brkovi i brada, klitoris je dobio "neprijatne proporcije", dobila je dubok glas, kosa joj je ubrzano rasla i postala je nimfomanka. (16)
Da su Amerikanci "šampioni u dopingu" (po tvrđenju britanskog stručnjaka za doping profesora Arnolda Beketa (Arnold Beckett)) (17) pokazali su i događaji koji su prethodili Olimpijskim igrama u Los Anđelesu (1984.). Olimpijski zvaničnici SAD su organizovali svojim sportistima, "radi prosvećivanja", posetu laboratorijama u kojima je trebalo da se izvrše analize doping-testova olimpijskih učesnika. Radilo se, zapravo, o detaljnom upoznavanju sa načinima na koji sportisti mogu da prevare doping-kontrolore. U Los Anđelesu ni jedan Amerikanac, za razliku od sportista iz drugih zemalja, nije bio uhvaćen u dopingu. Nisu svi američki treneri učestvovali u ovom skandalu. Pat Konoli (Pat Connolly), jedna od trenera ženskog tima, izjavila je na saslušanju pred Senatskom komisijom: "Kada sam saznala o predolimpijskom probnom programu Američkog olimpijskog komiteta, koji je trebalo da omogući našim sportistima da kroz upoznavanje sa zvaničnim test-metodama uspešnije izbegnu da budu otkriveni, osećala sam se prevarenom kao dete koje su roditelji ostavili na cedilu." (1
Američka sprinterka Florens Grifit Džojner (Florence Griffith Joyner), poznate pod nadimkom "Flo-Jo", izvanredan je primer hipokrizije koji vlada kako u zvaničnim sportskim strukturama SAD-a, tako i u američkom društvu - kada su u pitanju "nacionalni interesi". Po rang-listi "Track-Field News"-a iz 1987. godine, ona nije bila ni među prvih deset najbržih sportistkinja. U SAD se nalazila tek na sedamnaestom mestu među šprinterkama na sto metara. U toku jedne godine ona je postigla rezultat za koji je Čarli Frensis (Charlie Francis), bivši trener Bena Džonsona (Ben Johnson), rekao da je "uništio istorijsku putanju razvoja sporta" i da su njeni rezultati "pedeset godina ispred planiranih rezultata". U Seulu je osvojila tri zlatne medalje i postavila dva svetska rekorda. (19)
Neki novinari su je proglasili za "dopingom napumpanog hermafrodita", a optužbe su stizale i od Karla Luisa (Carl Lewis) i Darel Robinsona (Darrell Robinson) koji je izneo da joj je lično prodao flašicu sa deset kubnih centimetara muškog hormona rasta. Džojnerova je Robinsona nazvala "umobolnim lažovom", a Luisu zapretila da će da ga "sredi". (20) Inače, na doping-testovima je uvek bila "čista" - ne postoji test za "hormon rasta". Imajući u vidu njen izgled i rezultate koje je postigla, i laiku je moglo da bude jasno da su njeni rekordi sve samo ne sportski rezultati. Ono što je najvažnije je da je Džojnerova sa američkom zastavom u ruci trčala počasne krugove na stadionu i da je sa oduševljenjem bila pozdravljena kako od američkih vlasti, tako i od američke publike - kao "veličanstveni simbol slobodnog sveta". Džojnerova je umrla u 36. godini.
Što se tiče Karla Luisa, maratonka Klaudija Mecner (Claudia Metzner) je postavila pitanje: "Zbog čega Karl Luis u slobodnom vremenu nosi zubnu protezu?" Sama je dala odgovor: "Svako već zna, da zbog upotrebe hormona rasta vilica dobija abnormalne dimenzije." (21)
Na sudskom procesu koji je u proleće 1989.održan u Torontu povodom doping-afere sa kanadskim sprinterom Benom Džonsonom, njegov trener Čarli Frensis je izneo da su zvaničnici Kanadske atletske federacije "od početka osamdesetih znali za upotrebu steroida među kanadskim sportistima". (22) Inače, kod Džonsona je, još je u pripremnom periodu pre Seula, krajem 1987.godine, primećeno da mu, zbog dugogodišnje upotrebe anabolika, raste leva dojka i da se pretvara u ženu. (23)
-------------------------
duci-simonovic-sport-u-mocvari-droge-analiza-sporta-kroz-sve-razorniju-industriju-dopinga_2274_4.jpg
Lance Armstrong, najbolji biciklist svijeta, u četvrtak navečer javno je priznao je da je uzimao doping, "sva poricanja i laži u vezi dopinga su završene", prenose svjetski mediji.
Armstrong je priznao uzimanje testosterona i hormona rasta, kao i EPO-a, te je rekao kako je primao transfuzije krvi da bi postigao najbolje rezultate u svijetu profesionalnog biciklizma.
Lanceu Armstrongu oduzeti su svi naslovi nakon što je američka anti-doping agencija objavila svoj izvještaj.
Lance Armstrong izjavio je u intervjuu Oprah Winfrey da su "i svi drugi takmičari uzimali doping."
Povodom priznanja Lance Armstronga, donosimo opširnu analizu tamne strane sporta u destruktivnom kapitalističkom okruženju.
Tekst prenosimo u izvornom obliku, uz zahvalu gospodinu Simonoviću na izuzetno poučnom materijalu.
SPORT U MOČVARI DROGE
Svake godine sve veći broj sportista nestane u sve dubljoj močvari droge. Do raspada Sovjetskog Saveza i "realnog socijalizma" glavni krivac za beskrupolozniju manipulaciju sportistima je bio "komunistički totalitarizam". U odnosu prema njoj "slučajevi dopinga" na Zapadu su izgledali kao igra nevaljale dece koja ne slušaju svoje roditelje. U međuvremenu se pokazalo da je "slobodni svet" razvio svoju industriju dopinga koja je po svojoj monstruoznosti daleko prevazišla "dostignuća" zemalja "realnog socijalizma".
Samo u Sjedinjenim američkim državama vrednost sportskog tržišta droge dostigla je više milijardi dolara godišnje. Da stvar bude gora, upotrebljavaju se sve razornija sredstva. Na optuženičkoj klupi su, naravno, "pokvareni sportisti". Ne poričući odgovornost sportista, i to kako za doping tako i u zaveri ćutanja povodom dopinga i drugih prljavih igara u sportu, trebalo bi utvrditi i odgovornost gospodara sporta koji vuku poteze iz senke i od sportista stvaraju sredstvo za ostvarivanje političkih i materijalnih interesa. Pođimo od međunarodnih sportskih asocijacija i njihovih doping-kontrola.
Kanadski sudija Čarls Dabin (Charles Dubin), koji je demontirao "slučaj Ben Džonson (Ben Johnson)", razorio je bedeme laži koje su međunarodni sportski zvaničnici digli oko doping-kontrola. On je ubedljivo dokazao da ljudi poput Arne Ljungkvista (Arne Ljungkvist), vođe medicinske komisije Međunarodne atletske federacije, sistematski dovode u zabludu svetsku javnost kada iznose podatke o broju "uhvaćenih" sportista na doping-kontrolama. Dabin, naime, tvrdi da Ljungkvist i drugi sportski zvaničnici nastoje da stvore sliku o rasprostranjenosti dopinga u sportu na osnovu relativno malog broja "pozitivnih" sportista nastojeći, na taj način, da sakriju prave razmere dopinga. (1)
U svom izveštaju kanadskoj vladi u vezi sa "slučajem Ben Johnson", sudija Dabin konstatuje: "Iako je zdravstvenim komisijama međunarodnih sportskih udruženja, kao što su to Međunarodna atletska federacija i Međunarodni olimpijski komitet, već godinama poznato da doping-kontrole za vreme takmičenja ne daju zadovoljavajuće rezultate, oni nisu preduzeli nikakve korake da razjasne ovu besmislicu. Na taj način sa samo doprineli stvaranju utiska da se njihova takmičenja odvijaju po pravilima fair-play-a i da istraživačke laboratorije ne mogu da budu prevarene". (2)
Svedočenje Klifa Vilija (Cliff Wiley), američkog sprintera na 400 metara, ukazuje na šta su sve spremni gospodari svetskog sporta da bi ostvarili svoje interese. Na Svetskom atletskom prvenstvu u Helsinkiju (1983.) "bar trideset osmoro sportista imalo je pozitivan doping-test, od čega je bilo sedamneaest Amerikanaca. Ali, oni su bili toliko poznati, da organizator nije smeo da objavi njihova imena". Doktor Robert Voj (Robert Voy), čovek koji je otkrio prevaru, optužio je Svetsku atletsku federaciju i njenog predsednika Primo Nebiola (Primo Nebiolo) da su "sakrili rezultate testova". (3) To praktično znači da vrhovi međunarodnih sportskih asocijacija određuju (u dogovoru sa organizatorima sportskih priredbi) koliko sportista (i kog ranga) sme biti "uhvaćeno" - da se ne bi kompromitovalo takmičenje i izgubila planirana zarada. To više nije "zavera ćutanja", već sve beskrupuloznija zavera laganja.
Nebiolo je otišao još dalje. Na Svetskom atletskom prvenstvu u Rimu (1987.) odigrao je "svoju" ulogu u aferi oko nameštanja rezultata italijanskom skakaču u dalj Evangelistiju (Evangelisti). (4) Njegovom poslednjem i odlučujućem skoku je pridodato skoro pola metara čime je zadobio treću poziciju i time bronzanu medalju. Italijanska državna televizija je uspela da u detalje rekonstruiše prevaru. Došlo je do protesta, Evangelisti je vratio medalju, a Nebiolo je, umesto da je zauvek izbačen iz sporta, uskoro postao predsednik Međunarodne atletske federacije!
Engleski trkač Sebastian Koe (Sebastian Coe) je još 1982, na Olimpijskom kongresu u Baden-Baden-u, zahtevao da se dopingovani sportisti do kraja života udalje sa sportskih terena, što je podržano ood mnogih sportista širom sveta. (5) Gospodari svetskog sporta su taj zahtev jednodušno odbili (iz "humanističkih" razloga), znajući da bi to dovelo ne samo do zaustavljanja "progresa" u postizanju "vrhunskih rezultata", već da bi vratilo rezultate na nivo šezdesetih, od kada je upotreba "stimulativnih sredstava" postala sastavni deo "juriša na rekord" - što bi dovelo do opadanja interesovanja za "vrhunski sport" i značajno umanjilo prihode grupa koje sport drže u svojim rukama. Samo u poslednjem "olimpijskom ciklusu" IOC je "ostvario" prihod od preko 3 milijarde maraka.
Nisu samo vrhovi sportske mafije, u vidu Huana Antonia Samaranča (Juan Antonio Samaranch), Primo Nebiola i Žoao Avelanža (Joao Havelange) zainteresovani za prikrivanje dopinga, već su to, iz istog razloga, i firme-sponzori. Opadanje popularnosti sporta, zbog sve češćih doping afera (nakon "slučaja Krabe (Krabbe)" još samo 5% građana u Nemačkoj veruje da se pobede u sportu mogu postići bez upotrebe dopinga), (6) negativno deluje na business. Samo "Mercedes" godišnje uloži više od 60 miliona maraka (podaci iz 1992.) za reklamiranje putem sporta. (7)
Televizijske kompanije, kojima sportski prenosi (zbog reklama) donose enormne zarade, životno su zainteresovane za to da se stvori što neprobojniji zid laži oko "vrhunskog sporta". Po slobodnim procenama svetski business koji se ostvaruje u sportu i putem sporta vredi preko 700 milijardi dolara godišnje, s tim što se procenjuje da će do kraja veka iznositi preko 1 000 milijardi dolara!
Javna je tajna da "vrhunski sportisti" uzimaju "stimulativna sredstva" pod neposrednim nadzorom sve traženijih i plaćenijih stručnjaka za doping koji rade za firme-sponzore, velike farmaceutske kompanije, međunarodne sportske asocijacije, sportske saveze, nacionalne olimpijske komitete i imaju podršku i zaštitu od zvaničnih državnih institucija (uključujući i ministarstva). Oni koji organizuju tzv. "doping kontrole" i oni koji organizuju i spovode sistematsko dopingovanje sportista - na istom su zadatku, što znači da se radi o zajedničkom timu. Indikativan je način na koji Primo Nebiolo, "prvi čovek" svetske atletike, opravdava sabotiranje doping-kontrole i sistematsko uništavanje sportista: "Nalazimo se u velikom cirkusu; ako isuviše razmaknemo stubove šatora, krov će se srušiti na nas. Moramo da mislimo globalno, a ne polazeći samo od jednog aspekta. Ne želimo da se krov sruši." (
"Borba protiv dopinga" neodoljivo podseća na doskorašnju "borbu protiv profesionalizma i komercijalizacije sporta". Bila je to, zapravo, borba protiv onih koji su pozivali na iskorenjivanje uzroka koji dovode do profesionalizma. U međuvremenu, profesionalizam je postao realnost i samim tim pojava koja se više ne može dovesti u pitanje. Slično je i sa dopingom:iza prividno glasne kritike dopinga sve se više uočava nastojanje da se zauzme "fleksibilniji stav" prema tom pitanju (teza o "kontrolisanom dopingu"). Politički instinkt ideologa sporta upozorava da treba smanjiti jaz između sportske realnosti i moralističkih zahteva koji se pred sport postavljaju, jer je jasno da je sport samo kondenzovani izraz onoga što se dešava u današnjem društvu koje ne treba isuviše "pritiskati" problemima koji u okviru njega ne mogu da budu razrešeni.
Inače, gospoda iz Međunarodnog olimpijskog komiteta su otišla najdalje u nastojanju da se "stane na put dopingu". Po njima, trebalo bi organizovati "iznenadne inspekcije" kampova u kojima se sportisti pripremaju za takmičenja i na licu mesta proveriti da li su sportisti "čisti". Praktično, predlaže se lov na sportiste kao da se radi o bandi najopasnijih kriminalaca, a oni zvanično važe (kakve li ironije!) za "najviše predstavnike" osnovnih vrednosti današnjeg sveta i kao takvi postaju "idoli" masa!
Što se tiče odgovornosti nacionalnih sportskih asocijacija za upotrebu "nedozvoljenih sredstava" u sportu, karakterističan je primer Italijanske atletske federacije koja je od sredine osamdesetih (na čelu se nalazio Primo Nebiolo) organizovala nabavku doping sredstava (iz SAD) i sistematsko dopingovanje svojih sportista. Najviši italijanski sportski zvaničnici su ucenama i obećanjima navodili sportiste da se podvrgnu sistematskom dopingovanju. Da bi skinuli odgovornost za moguće posledice sa sebe, oni su napravili tipski "ugovor" koji su sportisti morali da potpišu i koji glasi: "Ja...(ime sportiste) ovim izjavljujem, da želim da se kao dodatak mome treningu podvrgnem terapiji sa anabolicima... (naziv supstanci). To činim po slobodnom volji i na sopstvenu odgovornost." Kasnije je došlo do kozmetičkih izmena u tekstu: "Ja... (ime sportiste) ovim izjavljujem, da se po slobodnoj volji želim podvrći terapiji sa medikamentima koji će biti prepisani od strane lekara Italijanske atletske federacije. Biću obavešten o doziranju, mogućim pratećim dejstvima i negativnim posledicama i upoznat sa mogućim toksičnim dejstvima." (9)
Na postojanje organizovanog dopinga u Italiji upućuje i izjava Karla Vitorija (Carlo Vittori), bivšeg trenera nekadašnjeg svetskog prvaka na 200 metara Pijetro Meneae (Pietro Mennea), data italijanskom listu "La Republica", da je Italijanska atletska federacija još 1985. godine ustanovila "centralu za doping" koja italijanskim sportistima deli anabolne steroide. Po tvrđenju Vitorija, u pismima koja su upućena "vrhunskim sportistima" Italije od strane vođa italijanskog sporta, onima koji "budu uzimali anabolne steroide u dogovorenim količinama, obećan je uspeh i puno novca".Kada se Vitori sa svojim dokazima obratio FIDAL-u, Lučiano Bara (Luciano Barra), generalni sekretar tog udruženja, zatražio je od njega da to "ne iznosi u javnost". (10)
Polazeći od istraživanja profesora Melvina Vilijamsa (Melvin Williams), sa kraja osamdesetih, može se reći da upotreba dopinga u Sjedinjenim Američkim Državama ima karakter epidemije. Govoreći o upotrebi anabolnih stereoida Vilijams navodi da u dizanju tereta i body-building-u preko 90% sportista uzima anabolike; kod bacača kugle, koplja i diska, kao i kod ragbista, 70-80 % koristi to sredstvo; kod šprintera i desetobojaca 40-50 %, dok je kod sportova izdržljivosti 10%. Što se žena tiče, u sportovima snage zastupljenost je 20%, dok u sportovima izdržljivosti samo 1% uzima anabolike. Interesantno je i to da sportisti upotrebljavaju anabolike na način koji praktično onemogućava njihovo utvrđivanje na takmičenjima. Istovremeno, u sve većoj meri se upotrebljavaju druga sredstva, kao što je to "hormon rasta" (HGH - Human Growth Hormone) koji se od 1985. godine dobija i na sintetički način. (11)
U međuvremenu, izuzetnu popularnost u SAD je dobio i clenbuterol. U svojoj knjizi "Drugs in Sports" kanadski lekar i farmakolog Mauro di Paskvale (Mauro Di Pasquale) piše: "Primena clenbuterola kod sportista dobila je dimenzije epidemije". On se, zbog toga što mu se brže "gubi trag" u organizmu, sve češće upotrebljava kao alternativa "klasičnim" anabolicima. Njegova upotreba je u toj meri raširena, da je novinar najpoznatijeg sportskog magazina u SAD, "Sports Illustrated"-a, napisao da njega "svako uzima". (12)
Što se tiče košarke, po procenama izvršnih tela NBA lige sa početka osamdesetih od 40-75% igrača je uzimalo kokain a oko 10% "free base", specijalno pripravljen kokain sa pojačanim dejstvom. (13) Nema nikakve sumnje da je u međuvremenu i u tom sportu došlo do "progresa" i da su u upotrebi savremenija doping sredstva. Što se tiče krvnog dopinga on, po tvrđenju profesora Williams-a, nije prisutan samo u biciklizmu, već i u drugim sportovima izdržljivosti kao što je to maraton. "Njujorški ulični maraton" predstavlja jedan od transparentnih oblika primene krvnog dopinga u sportu. (14)
Na postojanje dugogodišnjeg organizovanog i obaveznog dopinga u SAD-u upućuje i Džek Skot (Jack Scott): "Kada sam u proleće 1970. godine razgovarao s grupom sportista sa Kalifornijskog univerziteta Džim Kalkins (Jim Calkins), pomoćnik kapitena "Cal" ragbi tima, mi je rekao da su mu treneri i klupski lekar davali anabolične stereoide. I jedni i drugi su ga uveravali da će mu takva sredstva pomoći da uveća mišićnu masu i da ojača, što se i desilo. Ali, nisu gubili vreme oko toga da mu skrenu pažnju na moguće opasne prateće posledice. "Dobio sam puno na težini kao što su mi i rekli, ali nakon otprilike jednog meseca ti stereoidi su stvarno počeli da me zafrkavaju" - rekao mi je Džim. "Otišao sam kod klupskog lekara i on mi je priznao da su moguće loše prateće posledice. Pre ovoga sam imao potpuno poverenje u trenere i lekare, i osećao sam se izdanim." I mogao je, budući da je poznato da stereoidi dovode do atrofije testisa, otupljivanju seksualnih podsticaja, oštećenja jetre i žlezda, a neki lekari veruju da oni uzrokuju rak prostate. A oni su u širokoj upotrebi. Žestoki i brutalni igrač sa kojim se televizijski gledalac oduševljava preko vikenda često je sintetički proizvod. Kad sam pristupio Nacionalnoj ragbi ligi upoznao sam igrače koji uzimaju ne samo stereoide, već i amfetamine i barbiturate i to u zapanjujućoj količini. Većina NLF trenera se više bavi ovim stvarima nego prosečni narkos. Bilo mi je drago kada je ragbi veteran Hjuston Ridž (Houston Ridge) (...) podneo obimnu tužbu prošlog proleća protiv svog kluba, optužujući njegove zvaničnike za planiranje dopinga i za njegovu zloupotrebu. On ukazuje na to da stereoidi, amfetamini, barbiturati i druga sredstva nisu upotrebljavani "radi lečenja i ozdravljenja, već s namerom da se pomoću njih stimuliše duh i telo tako da bi igrači mogli da igraju grublje". (15) Dajana Vilijams (Diane Williams), američka sprinterka, je 1989. godine posvedočila da je njen trener primoravao da uzima anabolike. Dobijala je "pilule koje izgledaju kao male fudbalske lopte - dianabol", inače poznati i u SAD veoma popularni anabolik. Godinu dana od kada je počela da ih uzima ona je ustanovila promene na svom telu koje su bile sve vidljivije: počeli su da joj rastu brkovi i brada, klitoris je dobio "neprijatne proporcije", dobila je dubok glas, kosa joj je ubrzano rasla i postala je nimfomanka. (16)
Da su Amerikanci "šampioni u dopingu" (po tvrđenju britanskog stručnjaka za doping profesora Arnolda Beketa (Arnold Beckett)) (17) pokazali su i događaji koji su prethodili Olimpijskim igrama u Los Anđelesu (1984.). Olimpijski zvaničnici SAD su organizovali svojim sportistima, "radi prosvećivanja", posetu laboratorijama u kojima je trebalo da se izvrše analize doping-testova olimpijskih učesnika. Radilo se, zapravo, o detaljnom upoznavanju sa načinima na koji sportisti mogu da prevare doping-kontrolore. U Los Anđelesu ni jedan Amerikanac, za razliku od sportista iz drugih zemalja, nije bio uhvaćen u dopingu. Nisu svi američki treneri učestvovali u ovom skandalu. Pat Konoli (Pat Connolly), jedna od trenera ženskog tima, izjavila je na saslušanju pred Senatskom komisijom: "Kada sam saznala o predolimpijskom probnom programu Američkog olimpijskog komiteta, koji je trebalo da omogući našim sportistima da kroz upoznavanje sa zvaničnim test-metodama uspešnije izbegnu da budu otkriveni, osećala sam se prevarenom kao dete koje su roditelji ostavili na cedilu." (1
Američka sprinterka Florens Grifit Džojner (Florence Griffith Joyner), poznate pod nadimkom "Flo-Jo", izvanredan je primer hipokrizije koji vlada kako u zvaničnim sportskim strukturama SAD-a, tako i u američkom društvu - kada su u pitanju "nacionalni interesi". Po rang-listi "Track-Field News"-a iz 1987. godine, ona nije bila ni među prvih deset najbržih sportistkinja. U SAD se nalazila tek na sedamnaestom mestu među šprinterkama na sto metara. U toku jedne godine ona je postigla rezultat za koji je Čarli Frensis (Charlie Francis), bivši trener Bena Džonsona (Ben Johnson), rekao da je "uništio istorijsku putanju razvoja sporta" i da su njeni rezultati "pedeset godina ispred planiranih rezultata". U Seulu je osvojila tri zlatne medalje i postavila dva svetska rekorda. (19)
Neki novinari su je proglasili za "dopingom napumpanog hermafrodita", a optužbe su stizale i od Karla Luisa (Carl Lewis) i Darel Robinsona (Darrell Robinson) koji je izneo da joj je lično prodao flašicu sa deset kubnih centimetara muškog hormona rasta. Džojnerova je Robinsona nazvala "umobolnim lažovom", a Luisu zapretila da će da ga "sredi". (20) Inače, na doping-testovima je uvek bila "čista" - ne postoji test za "hormon rasta". Imajući u vidu njen izgled i rezultate koje je postigla, i laiku je moglo da bude jasno da su njeni rekordi sve samo ne sportski rezultati. Ono što je najvažnije je da je Džojnerova sa američkom zastavom u ruci trčala počasne krugove na stadionu i da je sa oduševljenjem bila pozdravljena kako od američkih vlasti, tako i od američke publike - kao "veličanstveni simbol slobodnog sveta". Džojnerova je umrla u 36. godini.
Što se tiče Karla Luisa, maratonka Klaudija Mecner (Claudia Metzner) je postavila pitanje: "Zbog čega Karl Luis u slobodnom vremenu nosi zubnu protezu?" Sama je dala odgovor: "Svako već zna, da zbog upotrebe hormona rasta vilica dobija abnormalne dimenzije." (21)
Na sudskom procesu koji je u proleće 1989.održan u Torontu povodom doping-afere sa kanadskim sprinterom Benom Džonsonom, njegov trener Čarli Frensis je izneo da su zvaničnici Kanadske atletske federacije "od početka osamdesetih znali za upotrebu steroida među kanadskim sportistima". (22) Inače, kod Džonsona je, još je u pripremnom periodu pre Seula, krajem 1987.godine, primećeno da mu, zbog dugogodišnje upotrebe anabolika, raste leva dojka i da se pretvara u ženu. (23)
Comment